Atfalati

Atfalati (Tualatin, Wapato Lake Indijanci) je pleme Kalapooian Indijanaca iz doline rijeke Willamette, osobito oko Forest Grovea i jezera Wapato. Njih je 1848. preostalo samo osamdesetak, a 1910. još samo 44. Kad je izvršen popis 1890. u Rezervatu Grand Ronde, u koji su smješteni 1855., bilo ih je 28. Posljednji Atfalati koji je još govorio materinjim jezikom, Louis Kenoyer, umro je tokom zime 1936. godine.

Ime

Ime plemena Atfalati (A-tfa'-lati), njihovo je vlastito ime, ali značenje nije poznato i često je skraćivano na Fallatahs. Ovaj naziv često se javlja u raznim varijantama: Fallateen, Faulity" "Tuhwalati, Fallatry, Fallatine i Quality. Palmer (1859.) koristi ime Tualatin. Naseljenici su ih po lokaciji nazivali Wapato Lake Indians. Isto i Tuálati.

Historija

Atfalati su oko 1700. brojili oko 2 400 pripadnika, 1792. prvi puta dolaze u kontakt sa bijelcima, pa im uskoro počinje opadati broj. Tako ih 1780. ima oko 2 000, a 1800. - 1 800. Ekspedicija Lewisa i Clarka posječuje ih 1805. Do sredine 19. vijeka Atfalati imaju problema sa bijelcima, čije ih bolesti ubijaju. Godine 1824. pogađa ih prva epidemija boginja, a 1829 i druga, ova je upravo katastrofalna jer je odnesla 80% Atfalati-populacije. No, već nakon toga godinu dana poslije (1830.), dolazi i do epidemije malarije. Najezdom naseljenika Oregonska staza (Oregon Trail) 1841. dolazi do konflikata. Preostalo ih je tek 60 1848., nakon čega 1850. dolazi do nove navale bijelaca, ovaj puta rudara i naseljenika. Bez zemlje i decimirani, 1855. moraju otići na rezervat Grand Ronde, gdje ulaze u konfederaciju sa drugim nadvladanim plemenima. Uskoro im se gubi trag jer se plemena ne popisuju zasebno. Potomaka, barem miješanih, zacijelo još imaju na Grand Ronde rezervatu.

Etnografija

Atfalati, pa ni druga Calapooya plemena nisu igrala neku veću ulogu u povijesti Amerike. Život im je ovisio o prirodi i njezinim darovima, stoga je sezona odlučivala o stilu i načinu življenja. Njihova stalna zimska naselja nalazila su se u području oko Wapato jezera, Beavertona, Forest Grovea i Hillsboroa. Dvije do pet obitelji zajednički dijele 40-50 stopa dugu kuću od zemljane konstrukcije, korom pokrivenu. Unutrašnjost je prilično neudobna, vruća i zadimljena od vatara za kuhanje. Bogatije obitelji, ili one od utjecaja, uključujući i poglavicu, živjeli su u cedrovim kućama. Treba dodati ovdje i posebne kuće vijeća koje su se nalazile po nekim njihovim logorima. Služile su za održavanje važnih sastanaka i ceremonija.

Atfalati zimu prezimljuju na hrani koju su pripremali tokom toplih ljetnih mjeseci i sušili je. Zimska sela nalazila bi se uz močvare ili na preriji, gdje je bilo moguće uhvatiti divljač. Lovili su crnorepog i bjelorepog jelena, losa, smeđog i crnog medvjeda, dabrove i vidre. Atfalati su katkada krzna vidri, dabrova, vukova i kojota mijenjali za tuljana ili lososa koje su hvatala druga plemena. Dolaskom proljeća, Indijanci napuštaju sela i odlaze na otvorenu preriju, u žetvu. Žanje se naravno ono što je priroda posadila, to je 'camas' (lat. Camassia), biljka iz porodice ljiljana sa slatkim jestivim gomoljem. Beru ga svi tamošnji domoroci, a ime joj dolazi iz jezika Chinook-Indijanaca (chamas= sladak).

Camas je ovdje glavna hrana Indijanaca, i kruh nasušni. Indijanci je prže i prešaju u malene kolačiće koji se zatim skladište za zimu. Druga skoro isto tako značajna biljka je wapato ili ma'mptu, korijena nalik na krumpir. Sakupljalo se i suncokretovo sjeme, sušilo i drobilo u mužaru. Žir, lješnjaci i razne bobice također su se sakupljali i spremali.

Atfalati doista odudaraju od plemena sa Sjeverozapada koji su veliki ihtiofazi, i čija ekonomija počiva na lososu. Atfalati su živjeli od lova i žetve prirodnih plodova.