Reč artikulacija (fr. i engl. articulation) potiče iz latinskog jezika i znači jasno, razgovetno.
U muzici artikulacija[1] znači načini na koje se izvode tonovi pri pevanju ili sviranju muzičkog instrumenta. Artikulacija[2] u muzici pomaže da se bogatije, jasnije, razgovetnije i preciznije izrazimo.
OSNOVNE ARTIKULACIJE
ŠTA ZNAČI
KAKO SE PIŠE I KAKO SE IZVODI
KAKO ZVUČI
Detaše - (fr. détaché)
odvojeno
Napisane note izvode se sliveno, sa što manje prekida između tonova.
Zvučni primer detašea.
Legato - (ital. legato)
vezano
Luk iznad ili ispod grupe nota kazuje da te tonove treba izvoditi bez prekida, na jedan dah.
Zvučni primer legata.
Stakato - (ital. staccato)
odvojeno, odsečno
Tačka iznad ili ispod notne glave znači da se svaki ton izvodi odvojeno, upola kraće od napisane notne vrednosti, što prikazuje notni primer ispod:
Zvučni primer stakata.
Portato - (ital. portato)
nošeno
Tačka i luk iznad ili ispod notne glave upućuje na to da te tonove treba nešto skratiti (tj. duže od stakata, kraće od detašea). Ovo prikazuje notni primer ispod:
Zvučni primer portata.
Tenuto - (ital. tenuto)
otegnuto, izdržano
Vodoravne crtice iznad ili ispod nota kazuju da se svaki ton izvodi u punom iznosu svog trajanja.
Zvučni primer tenuta.
Markato - (ital. marcato)
naglašeno
Položeno latinično veliko slovom V iznad ili ispod nota upućuje da se svaki ton izvodi naglašeno.